Ne zna se tačno po čemu su Vranjska dobila ime, možda po vranama kojih ovdje ima više nego drugih ptica. Nije poznato kada su nastala naselja u Vranjskoj. Smatra se da potiču tek iz turskog vremena. Pretpostavlja se da su neka sela u ovom dijelu Hercegovine nastala od ljetnih katuna, gdje su stočari iz Humina izgonili stoku.

U Vranjskoj uvali i njenoj okolini ima dosta spomenika kulture. To su nadgrobni spomenici iz minulih vremena i gomile (tumule). Gomile manje i veće, nalaze se na uzvišenjima i brdima. Najveće su one na Velikoj i Maloj Gradini i na visoravni Trenslova. Gomile su nastajale tako što su Tračani i Rimljani koji su ovdje živjeli sahranjivali svoje mrtve i na njih nanosili kamenje stvarajući gomile koje u prečniku imaju i po nekoliko metara.

U novijoj istoriji Vranjska se spominju u vezi sa Hercegovačkim ustankom 1875—1878. Tu je po zamisli vojvode Miće Ljubibratića trebalo da se održi velika narodna skupština na ojoj bi se odredio pravac ustanka naroda u BiH, izabere privremena vlada , te izvrši mobilizacija i “pozovu Srbi muslimanske vjere” u borbu protiv Turaka. Međutim, ne zna se da li je ova skupština održana i gdje, u Vranjskoj ili Kosijerevu.

Mada se sa okolnih brda vidi Jadransko more i Dalmacija, udaljena su od primorskih uticaja. Vranjska su zabačena i prema komunikacijama koje okolo povezuju Stolac-Bileću-Ljubinje te Stolac– Ljubinje-Trebinje. Kretanje iz Vranjske u okolna mjesta obavljalo se konjskim putevima i pješačkim stazama. Tek su poslije 1960. Vranjska povezana sa Bilećom i Ljubinjem makadamskim putem, nešto kasnije dobila su i električnu energiju među poslednjim u Hercegovini.

U Vranjačkoj uvali ima više sela i manjih naselja. Više naselja čini jedno selo. Npr. Srednje Selo čine naselja ili zaseoci Drenjak, Prisoje, Podosoje. U selo Simijova spadaju Rogojevina, Rupe, Krstače i dr. Međutim, sva sela u vranjačkoj uvali imaju zajednički naziv Vranjska. Od jugoistoka prema zapadu to su: Simijova, Todorići, Ostrvica, Gornje Selo, Srednje Selo, Jasenje, Dlakoši, Mileča, i Oblo brdo. Ljudi, bez obzira iz koga su od ovbih sela, kažu da su Vranjštani. Sela su većim dijelom razbijena i udaljena jedna od drugih.

Kuće su grupisane po čoporima i porodicama, ali nisu jedna uz drugu. Građene su od kamena, zidane malterom od kreča i pijeska. U prizemlju je izba (podrum). Kuće su ranije pokrivane mlaćevinom (dugom slamom od raži), ili kamenim pločama, a u novije vrijeme i crijepom. Nekada je to bila jedna porodica u kojoj se boravilo i spavalo. Prozori su mali, skoro kao puškarnice. Kasnije su kuće imale palaču u kojoj je ognjište i sobu za spavanje. Pod krovom kuće, na tavanu, suši se meso i smješta žito u koševe. Uz kuću su i objekti za stoku, staje za konje i goveda, janjila za koze i ovce te pojate za piću (stočnu hranu). To su mahom suvozidine pokrivene mlaćevinom.

Brojnija domaćinstva imaju i po dvije-tri kuće, ali sva čeljad žive u zajednici, zajednički žive, rade, hrane se. Nekada je u ovim zajednicama živjelo više potomaka, koji su poticali od istog pretka. Zadruga je imala svog starješinu, domaćina, najstarijeg po godinama koji se isticao po moralnim i drugim osobinama.

Muškarci su pravi “dinarci, visoka stasa i bistra uma”. Mršavi su, žilavi i otvrdlih ruku. To su vrletne ljudine, ponekad na svoju ruku. Žene su marljive, izuzetno izdržljive, privržene porodici i poslovima svake vrste. Prerano ostare i u poodmaklim godinama djeluju ispaćeno od teška života. Prema muškarcima se odnose sa uvažavanjem, što je starinski red u ovim krajevima.

Nošnja je bila seoska, narodna. Sve što je bilo potrebno da se obuče i obuje pravilo se u domaćoj radinosti. Muškarci su nosili kaput i gaće (rajtozne) od domaćeg sukna te košulju i donje dugačke gaće od botane. Obuća su laki opanci-oputnjaci, od kože ili gume. Kapa je crnogorska zavrata. Žene nose kotule i bluze od platna, a starije i ćurdije te pasove sa ukrasima. Na glavi nose bijeli jašmak (maramu)

Uz nošnju ide i način života u kući. Kreveti, stolovi i stolice na visokim nogama, bili su nepoznati. Spavalo se na podu, na slamaricama. U svakoj kući u kojoj ima djevojka imaju i sanduci u koje one spremaju ruho za udaju. Pribor za jelo, uglavnom je drveni. Sve se izređuje u domaćoj radinosti, osim sača za pečenje hljeba, metalnih alatki, eksera i još ponečeg, što se kupuje.

Vranjštani su imali malo zemlje za obrađivanje, mahom gladne i tanke. Razbacana je na više mjesta u selu i u brdima. Glavna pogonska snaga za obradu zemlje je ljudski rad i zaprežna stoka. Radilo se sa primitivnim alatkama, od kojih su glavni ralo, motika, ručna kosa, srp i dr.

Komadi zemlje različito se nazivaju: dolovi, njive, prodoli, vrtovi, krčevine. Do je komad zemlje koji je duži nego širi. Dolina je manja od dola, okrugla je, tako da joj je dužina i širina skoro ista. Zbog suša, zemlja se svake druge ili treće godine smatra normalno rodnom.

Zbog klimatskih prilika ovdje nizijske biljke ne uspijevaju. Uspijeva duvan, ali se slabo uzgaja. Od povrća uzgaja se krompir, kupus, blitva i dr., a od žitarica raž, ječam, zob, jara pšenica i još po nešto. Stočarstvo je važna grana privrednog života. Uzgajaju se ovce, koze, svinje i krupna stoka. Glavni dio ishrane su hljeb, varivo, mliječni proizvodi i meso.