Porodično stablo                             

Pošto su se Miloradovići, kao pleme, zamjerili turskoj vlasti, ona je sve koji su ostali pod njenom vlašću u Hercegovini, progonila, izlagala teroru, poniženjima i nepravdama. Jedan od njih, mladić koji se opismenjavao u manastiru Žitomisliću, saznavši da su njegovi bližnji u Crnićima i Hrasnu stradali od Turaka, napustio je manastir i izbjegao u Vranjska, gdje su Milidragovići imali pašnjake. Tu je kod Đurđeve crkve, podigao kuću i zasnovao porodicu. Kada mu se oženio jedan od sinova, aga koji je došao da ubira hak (trećinu prihoda koji su mu pripadali sa zemije) zatražio je da sa mladom "spava prvu noć". Mladoženja, inače ogorčen na tursku vlast, posebno na agu i njegove zahtjeve, ubio je Turčina, čiji se grob i sada nalazi kod Zborne Gomile u Jasenju. Poslije ovog događaja, čitava porodica napustila je Vranjska. Na putu prema Bosni, u Odžacima kod Nevesinja, beg Ljubović zadržao je jednog mladića da mu bude sluga, a ostalim je dozvolio prolaz.

    Od onih koji su prešli Nevesinjsko polje i nastanili se blizu Konjica, jedni su uzeli prezime Živaci, a drugi Bećanovići. Oni koji se zadržavaju između Nevesinja i Gacka ili odlaze dalje u okolinu Sarajeva, zadržavaju svoje prezime ili ga samo skraćuju i nazivaju se Milidrazi. Svoje prezime tako su skratili i oni koji su mnogo kasnije napuštali Vranjska. Tako je Maksim Ćetkov sin, koji se iselio kod Kalinovika, jedini zadržao prezime Milidragović (tako piše i na njegovom nadgrobnom spomeniku), dok se svi njegovi potomci prezivaju Milidrazi. Od onih koji su se iselili u Bosnu neki i dalje slave Đurđevdan, a neki uzimaju drugu krsnu slavu. Međutim, svi oni i dalje slijede staru porodičnu tradiciju, a djeci daju imena svojih predaka iz Vranjske (Trifko, Panto, Simo, Nikola...).

Mladić, koga je kao slugu zadržao beg Ljubović, pokazao se pouzdan i odan svome gospodaru. Poslije izvjesnog vremena, beg je uvažio njegovu molbu da se vrati na imanje predaka u Vranjska, garantujući mu slobodu i zaštitu od turske vlasti. Povratkom u Vranjska, podigao je kuću iznad Polja u Jasenju, gdje se i sada nalaze njene zidine. Imao je tri sina, od kojih se jedan spremao za monaha u manastir. U to vrijeme (oko 1750. godine) u Vranjskoj su živjeli još Kašikovići i Piljevići. Jedan od Kašikovića, pošto je prešao na islam, vršio je pritisak na Milidragoviće i njihovo imanje u namjeri da ih protjera. Da bi pomogao braći i zaštitio ih, brat koji se spremao u manastir, odlazi u Mostar, mijenja vjeru i tako zaštićuje svoje u Vranjskoj. Potom se sa porodicom, koju je zasnovao, nastanjuje na imanje svojih predaka u Crnićima, gdje i sada postoji zemljište "Milidragovina". Od njega potiču Opijači u stolačkim Dubravama. (On se navodno opijao i po njemu su dobili prezime Opijači). Pored sporazuma među braćom, da jedan promijeni vjeru, oni su se dogovorili i o tome da islamizirana porodica pomaže manastir Žitomislić i crkvu na Ošanićima, kao zadužbine svojih predaka. Prerna tom sporazumu, ukoliko neko od članova te porodice ostane samohran ili djeca bez roditelja, manastir je dužan da vodi brigu o njima. Opijači su se toga pridržavali i svake godine, u jesen, nosili  su u manastir vosak, ulje, maslo, vunu, sijeno i dr. i to je trajalo sve do II svjetskog rata.

Inače, o razlozima prelaska pravoslavaca, pa i Milidragovića, na islam, postoji mišljenje da se to činilo pod pritiskom, odnosno da se mijenjala vjera kako bi se sacuvalo imanje i zaštitili članovi porodice. Ističe se da je to mogao biti i dogovor među braćom, tako da je jedan prelazio na islam, kako bi pomagao ostalim, te da je to bilo vrijeme kada ih je više interesovala neka korist ili izbjegavanje štete, nego vjera. Oni su i dalje ostajali rod, sve dok to rođaštvo nisu počeli da zanemaruju i zaboravljaju. Milidragovići iz starije generacije, znali su da su oni i Opijači iste loze i krvi.

O porodičnom stablu Milidragovića, osim iz novijeg vremena, nema mnogo pisanih tragova. Postoje uglavnom predanja.

Prema predanju, predak Milidragovića, koji se od bega Ljubovića vratio u Vranjska, imao je tri sina. Od jednog potiču Šibalići, Kneževići i Šanjevići od drugog Pilipovići i Barbarezi u Ljubomišljima, a od trećeg Opijači u stolačkim Dubravama.

Zajednički predak Šibalića, Kneževića i Šanjevića je Simo. Njegovi sinovi Ilija, Panto i Šćepan, su tri brata od kojih su Milidragovići u Jasenju, Dlakošima i u Oblom Brdu. Ilija je imao kuću u Milečima i njegova brojna porodica je poumirala od kuge, koja je ovdje harala od 1813. do 1815. godine. Panto, čiji su sinovi Simo i Trifko, imao je kuću kod Velikog vrta u Jasenju. Zbog nesporazuma sa agom Mehmedbašićem, oko aginog dijela u stoci i novcu, Simo se preselio u Dlakoše, na zemlju age Rizvanbegovića i od njega potiču Kneževići. Trifko, koji ostaje na svom imanju, predak je Šibalića i oslalih Milidragovića u Jasenju, od Šćepana su Šanjevići. Pilipovići i Barbarezi imaju zajedničkog pretka, čiji su sinovi Pilip i Ivan.

Do prije 50 godina u Vranjskoj je bilo svega 20 kuća Milidragovića. Od tada njihov broj se mnogo povećao i danas ih ima nekoliko desetina. Na pr. za posljednjih 100 godina, od Ćetka ima preko 30, a samo od njegovog sina Maksima više od 15 porodica. Istina, broj kuća od prije 50 ili 100 godina i broj porodica danas, ne može se upoređivati. Ranije su to bile velike porodične zadruge sa 20 i više čeljadi, u kojima su živjela oženjena braća sa djecom, a sada porodice čine, uglavnom, muž, žena i nevelik broj djece.