Porijeklo Milidragovića                

Ima više verzija o porijeklu Milidragovića iz Vranjske, ali    prevladava ona da su oni od Rabrena-Milora-dovića, stare i mnogobrojne hercegovačke porodice, u kojoj su se ova dva   prezimena   naizmjenično upotrebljavala. Miloradovići su srednjovjekovna vlastela, koja je imala posjede u stolačkim Dubravama i Hrasnu. Po dolasku Turaka, 1482. godine, oni su i dalje ostali u hriscanstvu i na svojoj zemlji, zadržavajući gotovo sva   svoja prava, o čemu su dobili i odobrenje od sultana. Bilo im je dozvoljeno da se nazivaju vojvodama, da jašu konje, nose oružje i ne plaćaju harač. Kao vlastela, koja je vladala jednim dijelom    Hercegovine, sagradili su manastir Žitomislić i nekoliko crkava, kao   svoje zadužbine.

Prema jednoj  verziji u okolini Stoca živjela su tri brata Miloradovića, koji su   podigli svoje zadužbine: Radoje crkvu u Trijebnju, Ljubisav crkvu na Ošanićima i Milisav manastir Žitomislić, u kome je i pokopan. Jovan Dučić, u knjizi "Grof Sava Vladislavić (izdanje iz 1924. godine str. 35), navodi da je "spahija Milisav lično izao u Carigrad da, od sultana Muhameda II Osvajača, izmoli ferrnan za podizanje manastira,    na temeljima neke stare crkve iz vremena Nemanjića. U dokumentima na turskom   jeziku pominje se vojvoda Miloš, kao otac ova tri brata Miloradovića. Pošto su oni bili i stočari, imali su svoje pašnjake (katune, torine) i u sitničkom kraju, gdje su preko ljeta izlazili sa stokom. Smatra se da su se oni tako mogli vezivati za Vranjska, što je vrlo blisko onome što je u svojoj knjizi   " Hercegovina" (str.79)  naveo Jevto Dedijer, koji je   proučavao i dobro poznavao porijeklo hercegovačkih   porodica.

Miloradovići koji su ostali u Hercegovini,  kao turski podanici, našli su se u teškom položaju. Zbog ugleda članova njihove porodice, koji su okrenuli leđa turskoj vlasti, napustili je i otišli u Rusiju, nisu mogli zadržati svoje dotadašnje prezime. Bili su prinuđeni da se opredjeljuju za neka druga, pa su ih uzimali, obično, po imenima svojih predaka. Po Stjepanu, neki su se prozvali Stjepanovići, po Kuzmanu Kuzmanovići, po Avramu Avramovići, a  Ljoljići, su mogli dobiti prezime po porodičnim nadimcima, ili   po nekom drugom osnovu i povodu. Jedino M il i dragovići nisu htjeli da se potpuno odreknu starog prezimena, koje je bilo ugledno i plemićko. Oni su ga samo malo modifikovali i umjesto Miloradovići, nastavili su da žive kao Milidragovići.

O Milidragovićima, kao i ostalim potomcima Miloradovića koji su ostali u Hercegovini,   samo je ponešto sačuvano. U monografiji "Popovo PoIje", čiji su autori Milenko Filipović i Ljubo Mićević (objavljena 1959. godine), navodi se da su Dodani i Rosići iz Dvrsnice i Dodanovića u Popovom Polju (11 kuća), starinom od Milidragovića iz predjela Ljubomira. Dodani su, navodno, živjeli prvo kod Ivanjice, zatim u Dvrsnici i   1890. godine doselili u Dodanoviće. Kada je kuga harala u Dvrsnici (1856. godine "pomrlo je 80 momaka i djevojaka"), svi su izbjegli, ali su se neki posle i vratili. Tako je   izbjegao i Nikola Rosić i nastanio se kod Stoca. Pored toga navode se i Milidragovići u Ljeskovu Dolu, "da su starosjedioci i da slave Đurđev-dan (str. 76 i 176). M ilidragoviće zatim pominje Jevto Dedijer u svojoj antropogeografskoj studiji "Hercegovina". On, pored Milidragovića u Vranjskoj (str. 186 i 187), pominje i jednu kuću u Počitelju, Dedijer navodi da je jedan od njih "došao iz Vranjske na prezimu, pa ostao" i da slavi Đurđev-dan (str. 252). Milidragovića, osim u Vranjskoj i onih koji su od njih u dijaspori,   ima i na Romaniji, u selu Rudinama koje se nalazi između  Olova i Sokoca (10-15 kuća).   Slave Đurđev-dan i očigledno je da sa Milidragovićima iz Vranjske čine isto bratstvo, odnosno da su potomci istog pretka. Nije poznato od kada su ovdje, ali je vjerovatno da potiču od Milidragovića, koji su se iselili u Bosnu.

Milidragovići iz Vranjske, pored zajedničkog, imaju i dodatna prezimena, odnosno nadimke. Oni iz Jasenja većinom su Šibalići, oni u Dlakošima Kneževići, a u Oblom Brdu Šanjevići i Pilipovići. Njihova “sporedna” prezimena imaju različite osnove i povode. Šibalići su svoj nadimak dobili po svojim precima, Trifku i Ćetku, koji su bili knezovi. Ćetko je, kao seoski starješina, navodno, šibao sve one koji su bili neposlušni, pa je po tome dobio naziv Šibalija, a njegovi potomci nadimak Šibalići. I Kneževići u Dlakošima dobili su svoj nadimak po precima, Simu i Pantu, koji su takođe bili knezovi. Pilipovići u Oblom Brdu, dodatno prezime dobili su po Pilipu (Filipu). U ovom slučaju, očevom krštenom imenu dodat je nastavak ić, tako da je potomak Pilipov dobio nadimak Pilipović. I Šanjevići su dobili nadimak po svom pretku, koji je, navodno, hramao na jednu nogu i koga su nazivali "Šanjo". Inače, u Hercegovini mnogi imaju neki svoj nadimak.

M i1idragovići imaju dužu porodičnu tradiciju. Tako na njih gledaju i drugi. Od kada se zna među njima je uvijek bilo uglednih ljudi, knezova, ustanika, vojskovođa u narodnim bunama i ustancima; učesnika na značajnim skupovima, na kojima se odlučivalo o državnim i društvenim poslovima; pisaca i onih koji su stizali do "visokih  škola"; dostojanstvenih starina, koji su uživali opšte poštovanje i kao takvi mirili zavadjene; marljivih težaka i dobrih majstora, čije su grube ruke znalački izrađivale mnogo šta od kamena, drveta i gvožđa; žena koje su svojim pletivima i kombinacijama boja, pokazivale veliku darovitost. U kućama   Milidragovića čitale su se knjige uz gusle pjevale junačke narodne pjesme i tako njegovala živa istorijska tradicija. Muškoj djeci davali su imena Miloš, Marko, Dušan, Lazar, sve u slavu srpskih junaka i vladara. Po prirodi nisu lake pameti i brza jezika. Među sobom gaje jak osjećaj rodbinske povezanosti. Svijest o svemu tome ispunjava ih ponosom. To ne znači da među njima nije bilo i da nema, raspikuća,    kavgadžija, pijanica i onih kod kojih se miješaju neiskrenost i lukavost.

Od više sela i naselja u Vranjskoj, u tri žive Milidragovići. To su Jasenje, Dlakoši i Oblo Brdo. Jasenje leži na nižoj nadmorskoj visini, a Dlakoši i Oblo Brdo na nešto višoj. U njima ne žive samo Milidragovići, nego i drugi. U Jasenju su do 1941. godine živjeli Milidragovići (9 kuća) Prodani (2 k uće) , te Samardžići i Vujovići (po jedna kuća). U Dlakošima, osim Milidragovića (5 kuća), od kojih je jedna bila velika porodična zadruga, živjeli su još Vujovići, zv.Vasiljevići i Gavrilovići (10 kuća) i Grbušići (3 kuće). U Oblom Brdu, pored Milidragovića (6 kuća), živjeli su jos Medani i Piljevići ( po 2 kuće).

Milidragovići iz Dlakoša i Oblog Brda, potiču iz Jasenja. Jevto Dedijer, u već navedenoj knjizi (str. 136), navodi da "i oni u Jasenju, i oni u Dlakošima, i oni u Oblom Brdu, potiču od tri brata". To znači da je jedan brat ostao u Jasenju, a da su se druga dvojica nastanila u Dlakošima i Oblom Brdu. Smatra se da su starosjedioci, jer su imali i svoje i aginske zemlje. (Starosjediocima su se smatrale one porodice koje su živjele u Hercegovini prije dolaska Turaka, a do svoje zemlje dolazili su kupovinom ili im je davana od turskih vlasti za posebne zasluge).

Milidragovići slave Đurđev-dan, praznik koji je Srpska pravoslavna crkva ustanovila u čast svetitelja Georgija. To je praznik oživjele prirode, a nekada i dan početka hajdukovanja - "Đurđev danak, hajdučki sastanak". Đurđev-dan je, poslije Božića i Vaskrsa, veliki praznik svih hrišćana, najveći porodični praznik i slava, na kojoj se okupljaju rodbina i prijatelji. Milidragovići prislužuju   Đurđic.

U Jasenju, odakle potiču Milidragovići, ima starih spomenika kulture, stećaka i gomila. Između Jasenja, Dlakoša i Oblog Brda je ne mnogo prostrano polje. Na njegovom južnom kraju je Đurdeva crkva ali se ne zna kada je sagrađena. Vjerovatno su je podigli Milidragovići, jer je sagrađena na mjestu gdje su se oni nastanili i nosi ime njihove krsne slave. Okolo crkve je veliko groblje, u koje se, osim Milidragovića, ukopavaju i drugi iz Donje Vranjske (Kašikovići, Hrnjazi, Kešelji, Prodani, Vujovići, Milojevići, Grbušići, Kovačevići, Medani, Piljevići i drugi). U Jasenju je bila jedna kafana, koja je privlačila ljude, ponajviše zbog njenog vlasnika Mihajla, dragog  čovjeka i zanimljivog pripovjedača, koji je smatrao da je veselje jedino što je dostojno u životu čovjeka.